-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Pored glavnih predmeta, Simićevo gimnazijsko obrazovanje sa kućnim profesorima bilo je dopunjeno intenzivnim učenjem njemačkog jezika, na kome je učio zemljopis i istoriju Turske. Tih godina njegove sestre su dobile guvernantu iz Beča, sa kojom su svi u kući govorili njemački. Početak javnog školovanja u 3. razredu gimnazije za Simića je označio izlazak iz kućne prezaštićenosti i suočavanje sa realnim svijetom, koje nije uvijek bilo lako i bezbolno. U odbrani sopstvenog integriteta on je pribjegavao oprobanom, dječački naivnom, sredstvu stvrstavanja ljudi u dobre i zle. Već na prelasku u sledeći razred gimnazije u porodici su počeli razgovori o njegovom odlasku na školovanje u inostranstvo. Izgledalo im je da su burne političke prilike 1858. i povratak Obrenovića dovoljan razlog za nastavak obrazovanja na nekom stranom univerzitetu. Već tada su slava i ugled Hajdelberga zaokupljali svu njegovu pažnju i ambicije. O ovom univerzitetu mnogo je slušao od Milana Petronijevića, a čitanje putničkih pisama starijih pitomac ispunilo ga je velikim očekivanjima, koja ga kasnije godinama nijesu napuštala.
Prelazak na Licej u drugoj polovini 1858. doživio je kao prekretnicu i početak svog duhovnog preobražaja. Proširivanje obavještenja o svijetu o znanjima iz fizike, zoologije i psihologije upućivalo ga je na razmišljanja o nauci. Ne upuštajući se u preciznija objašnjenja svojih pogleda, Đorđe Simić je naveo da je „drugim očima počeo da posmatra čovjeka i prirodu, njihov odnos, dok mu je psihologija oslikala čovjekove moći, promjene i različitosti”. Sklon da zapisuje razmišljanja o sebi, isticao je visoki polet duha koji ga uznosi ka svemu što je lijepo, čudnovato i skopčano s opasnostima. Uvjerenje o sopstvenoj jedinstvenosti, koje je svojestveno mladim godinama, bilo je prožeto sumnjom i strahom da će zrelije godine sve to promijeniti. Tokom školovanja na Liceju najjači utisak na njega ostavili su Đura Daničić, koji je brzo potisnuo njegov otpor prema novom pravopisu, i Josif Pančić, čije su naučne ljetnje ekskurzije otvorile novi svijet saznavanja i druženja. Krug ljudi sa kojima je uspostavio prijateljski odnos nije bio velik. Cijenio je neke od kolega sa Liceja, ali izgleda da ni sa kim nije bio posebno blizak. U sedamnaestoj godini počeo je da posjećuje balove, bio je nakratko zasijenjen ljepotom djevojačkih haljina i ozarenih lica, ali je ubrzo uvidio svu ispraznost ovih svečanosti. Tih licejskih godina, osim porodice i srodnika, najčešće je viđao Jevrema Markovića. Pred završetak najviše škole u Srbiji Simić je imao jasan plan za svoju budućnost. Najviše su ga privlačile državne nauke i pravo, zato što je vjerovao da za njih ima sklonosti. Njegovi ciljevi i ideali u početku su djelovali suviše skromno, jer su mu u prvom planu bile želje da postane pošten i pravedan čovjek, rodoljub, drug i srećan suprug i otac. Praveći planove pred polazak na studije u Berlin, on je proširio svoje životne prioritete na dalje usavršavanje i učenje, sticanje spoljne uglađenosti i otmenog ponašanja, kako bi se pripremio za državnika. Ideje o služenju zemlji i čuvanju dostojanstva imena koje je nosio neprestano je isticao.
Francuska prestonica „uzor-varoš” kako su je nazivali srpski pitomci, bila je od kraja četrdesetih godina studentsko središte Srba u koje je država slala trećinu svojih „blagodejanaca”. Većina se školovala na Sorboni, a za studente koji su se obrazovali na stranim univerzitetima sopstvenim sredstvima, Pariz je bio nezaobilazni univerzitetski grad. Njihova zasjenjenost velegradom, koji se toliko razlikovao od mirnog studentskog života u Švajcarskoj ili u manjim njemačkim univerzitetskim centrima, bila je ogromna. U zimu i proljeće 1865. godine u Parizu su se pored Đorđa Simića zatekli Jovan Maksimović i Jovan Avakumović. Svi su bili upisani na školu prava i živjeli su u odvojenim stanovima u blizini Sorbone, kod Luksemburškog parka. U francuskoj prestonici je boravio i Petar Karađorđević. Simić ga je posjetio dva puta tokom studija, ali se uzdržavao od češćih susreta sa njim, jer se, kao i ostali srpski studenti, bojao „da ne bude izložen nepovoljnim posledicama za buduću karijeru”. Simić je ostao u Parizu do kraja ljeta 1866. godine. Tada su uobličena njegova liberalna gledišta i postao je pravi evropski liberal. U Parizu se upoznao s Eduarom Labuleom, jednim od teoretičara francuskog liberalizma. Njegova iskustva, razmišljanja i raspoloženja tokom tih pariskih mjeseci ostala su nezabilježena. O njima je ostavio samo kratke, oskudne zapise u rubrici Efemeris, u kojoj je na kraju svog Dnevnika bilježio najvažnije događaje u životu. Može se naslutiti da je za njega isplanirani životni put, koji je odgovarao porodičnim željama, počeo da se ostvaruje krajem studija u Parizu. Dobijanje državne službe i proševina Jelene Karađorđević, kćerke knez Aleksandra, obećavali su dobru polaznu osnovu za uspješan život. Zavjesa koja je skrivala motive, veze i sam događaj možda nikada ne bi bila razmaknuta da nijesu sačuvana vjerenička pisma budućih supružnika.
(NASTAVIĆE SE)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.